|
Poštovani i dragi ljudi svijeta, posebno
mi je zadovoljstvo što Vam se mogu ovako, prvi puta i to za sada u
kraćim crtama predstaviti, odnosno najaviti, ali zato ustvari najako,
nadaleko i poprilično nezadovoljno, kao slikar Naivne umjetnosti,
zamislite i to baš ja, kao Franjo Dugina, još uvijek k tome i živ, pa i
direkt iz centra Naivne umjetnosti svijeta, malog sela Hlebina, koje iz
dana u dan sve više i više propada, kao obično i kao umjetničko selo, a
jaka Biškupićeva biškup božja kultura, iz Zagreba, uz razno razne,
napuhane državne pomagače, igrače bez granica, a
 naročito
ovdje iz Koprivničko - Križevačke županije, koje kakve recimo
kulturnjake, nečiste zmihevce, felertelce, hladne šporete, jel jalne,
hladno vruće pečke i još neke slične njima, zmazance i zmazanke, kojima
za sada, skoro ne vrijedi nikakovo duhovno, a kamoli deterđent kemijsko
pranje i koji sve više i više iz dana u dan, posebno zaudaraju. (Sve
manje i manje općenito na žalost za to država mara, odnosno maraju, a
koji su inaće zaduženi za to ili su se zadužili, nikad nisu valjda kako
treba ni marali, (a znate zašto: pa zato, oni su svi, baš kakti oni onak
gledajući generalno - ićki čisto, toplo "pravi" i potpuno u pravu
"velikani", ali za ono, pogotovo onak plodonosno zdravo i stvarno pravo,
naveliko su samo kakti kulturno glumatarali, i od takvoga kopali,
grabili, i onda kakti recimo lijepo skoro sve zaboravili, zanemarili,
odnosno stopirali). Zabili su ("nož u leđa"), mnogima a naročito meni,
kao za moja vrhunska umjetnička djela, odnosno doma duginih boja u
Hlebinama, e pa tu su, naročito zasigurno debelo griješili i
pogriješili, ustvari zločin napravili. Gledajući skoro generalno - ićki,
oni su se svi za sve to bezobrazno grubo, grebatorski žurili, krali uz
pjesmu ili pjesme, razno raznih hlebinskih hegedušićnih hegedaša, kao na
primjer uz pjesmu, "Oj Hlebine selo moje malo", sa nadopunom; naveliko
si nam nevaljanih mužikaša, i vrtlara dalo, umjesto da si sa naivom
hrvatskih i svjetskih širina procvjetalo, cvjetalo i opet procvjetalo,
ti si zbog koje kakvih, takvih neredaša, iz dana u dan, sve više i više
venulo i na kraju skoro i povenulo i sa takvim velikim ljubomornim,
prekopavanjem, sa nesagledivim posljedicama stradavalo, odnosno
stradalo. Međutim nisu se ti raznorazni pokvarenjaci, mogli nadati da i
ja znam nekaj malo, ali onak istinski piskarati, (osim bogovski
slikati), pa i to su malo kakti zanemarili još od 1991, s mojim pisanjem
i medijskim predstavljanjem, "pismom čovječanstvu", (da nekakvo kao još
od puno prije, piskaranje i ne spominjem). Ja kao ovakav slikar, nikad
nisam previše žurio sa pravim stvarima, pogotovo ne glumio, (koji po
svemu izgleda da sam baš, ili recimo "možda" i imao najviše na to
pravo), nikada pa ni sada, (pa vidite konačno i ovim web - om), nego sam
zato zdušno uvijek konstantno od srca, iskreno, istinski, pošteno na
tome svemu radio, bez rezervno beskrajno to volio i sve što je dobro
podržavao, i što je jako važno, kako treba to zalijevao, ali ipak
izgleda, ne baš na više načina, i dovoljno špricao. (Ma nisam se mogao
ljudi moji, ni u snu nadati takvim nametnicima, odnosno štetočinama i
njihovom razmnožavanju, bio sam stvarno pravi, kako se ono zna kazati
hlebinac naivac, što bi značilo i znači baš posebno za mene, u duši čist
ko suza onako malog dojenčad djeteta, i onak čak, možda i previše
bedasto vas sve volio i vama svima vjerovao, pa čak i mnogima
povjeravao). Pa vidite sada iduće godine 2006., imat ću kao takav
šezdeset godina života i četrdeset godina, (super nadnaravno sam
izdržao), mukotrpno, istinski čisto, poštenog, i meni vrlo dragog i
veličanstvenog, vjerujem barem po meni i za mene, ali sve više i za
druge, (one barem imalo nekako prave), umjetničko kategorijski
pojedinačno, odnosno i općenito najčešće najčišće najjačeg rada,
"divovskog djeteta". Stoga Vas sve skupa, onako naivno, iskreno, iz
dječački malog, ali zato odraslo ogromno velikog srca, možda najvećeg na
Svijetu, već pomalo, bormeš podosta starog, "al samo po godinama", a
koje isto tako pomalo propada, (a kako i ne bi, u ovako poprilično
prljavom okružju ljudskog življena, životinjsko biljno zemaljsko rajskog
vrta, inaće sa loše prljavo štetnim, naročito ljudskim zalijevanjem),
ali u kojemu srcu zamislite, skoro još uvijek ima mjesta za sve Vas,
svakojakih naravi, vjera, boja, mirisavo smrdećeg cvetja, i koje za vas
kako vidimo, još uvijek pomalo cvate, sve jače i jače kuca, odnosno
mara, ("ili pomalo i ne mara"), bez obzira do sada na koje kakve
kulturno otrovne vrste zemaljsko vrtne zaraščeno mnogo obraščene korovom
dračne dogodovštine, uz pjesmu, "jel to ludo srce moje, mnogo jače je od
mene"). Pozdravljam i lijepo pozivam, da zajednički sada i u buduće
proslavimo, životno jedinstveni jubilarno kulturni događaj rođenja,
rađanja, rašćenja djelatnika, čovjeka, "skoro cvijeta divovski
razmjera", (ali sa čvrsto, čisto, postojeći dišećim laticama i
ručicama), istinskog borca čistog obraza, izuzetnih umjetničkih djela,
mene slikara Franje Dugine, (ako ne drukčije, a onda da budete barem u
mislima duhom suosjećajno prisutni). Razme se ne baš onak kak za
svetog oca Papu, (visoko, svečano dišeče sveto, bogato onako skoro sve
do neba, ako treba), ne daj ili daj i sačuvaj Bože, no ipak bi trebalo
ili trebat će se, može se i morat će se, ili će se jednoga dana da ne
spominjem tu i vraga, ne daj vraže, (još uvijek naveliko za sada, jel
tak, se kakti kaže, donekle dade i nekak gura), al šta je, tu je, dao
tako Bog i šta se tu na kraju sada može, kak su znali reći naši stari,
al bormeš sve mi se čini u buduće sve češće znati će reći i naši mladi.
Pa zbog toga nam ne treba ili možda treba, (ne znam skoro više kaj),
nikakvih krivih domaćih vrtlar - neredaša, čak euro dotura, kakti tutor
pandura, (ali kao u pjesmi, da onoj, "a gdje su oni bili kad je grmilo,
dok je sijevalo i kad se je točno ili tačno pogibalo, pa još i dan danas
se pogiba") al šta se tu može, nikud izgleda više za sada i u buduće do
daljnjega, pogotovo sada, iz ove kože, kako si ko posije (ma ne
prostre), tako si i žanje, jel tak, tak je, bogami bote ga i sada tak
jeli. Malo se kakti onak recimo samo šalim al bormeš pomalo usput i
sramim, (makar nemojte mi oni manje pravi ili ne pravi, drageci i
dragice moje, naročito Podravci, mam zamjeriti ili samo možda krivo
pomisliti, pogotovo negdje čak pomalo i hudo pogledati, hugo, hago
zatužiti, do kraja da ne kažem, onako previše bukvalno shvatiti, a
pogotovo nahuditi), iako pomalo sa zadovoljstvom i za ne i za da, kao za
najozbiljnije, ipak hoću da vam kažem, onako više "govorno politički" i
priznam. Da na to, o takvom odlasku, ( ma ne u Hagg), sve više i više
skrušeno, skromno i dosta skrhano zbog općeg nereda (ali bormeš i jako
ponosno, zbog mojeg reda), iz dana u dan (i zbog svega toga i takvoga
cvetja i vrtlara, pomalo valjda čak i pretjerujem, možda grešim, pa nema
baš ni smisla, da tak, jel baš tak, (baš sve smrdi, "ako" uzmem
prvenstveno u obzir moju pravu i veliku izuzetno prirodno cvjetno i
umjetno mirisavo, uzgojenu obitelj), dosta mislim i razmišljam, zaprav
čak, možda valjda i sve više i više pomalo, da oprostite i to
priželjkujem, a onak drugač da ne kažem, opet uz pjesmu, pa "Sad zbogom
cigani", dragi moji i predragi poznati i nepoznati velikani, pa da se
sada ustvari tome i u tome veselim ili radujem i to baš kakti ja valjda
i ponajveći i najnaivnije zaljubljeni, odnosno i najnastradalniji, ali
zato najstabilniji do sada, recimo slikar, vrtlar ili zidar, posebni
zaljubljenik u Naivu i općeniti ovozemaljski "rajsko vrtni život",
naročito sada, poslije Iveko Papinog veličanstvenog odlaska iz njega,
razno raznog dišeće - nedišećeg zemljo sveto rajskog cvetja. Međutim
zapamtite dobro, a dok god do toga ne dođe?, mene se nikako ne može,
uopće možda onak čak ni fizički, izgurati ili izvući za sada iz ove
kože, a pogotovo nikako ne duhovno dokraja skrhati, raspačati, pa ni
krematorijski, pogotovo ne kriterijski, a kamoli još onda kasnije jel
tak i zamjeniti ili nadomjestiti, naravno bez moje volje, čak ni blizu
presaditi, vjerujte mi milion puta posto ne i ne. (Ma hajde dajte,
brataci sačulataci moji, nema šanse, nego onak samo dajte recimo, pa
bode morti nekak vredu, daj bože kao kakti, "svakom bracu po falacu", pa
i meni), možda samo malo onako politički ljubomorno zagubiti, odnosno
zapostaviti, pa ni onak rečeno blaženo dokraja kakti mirotvorski
iskoristiti. Po rođenju i krštenju, prekrižavanju, poprskavanju, recimo
kak svetom vodom, (mene su izgleda s njom zalijali i u njoj okupali i s
njom napajali), sem kršćano katolik i jako vjerujem za razliku od
mnogih, već dugi niz godina, i to skoro od samog rođenja ili
djetinjstva, u Boga, i sve svete, kao nešto sve višnje, ali samo u
stvari nebesko najviše, (ono, puno, puno u beskrajnim visinama jako
daleko gore, u razlici svjetlosnih godina, od nas) i od još kad sam se
onak igral, kaližal, kopital da oprostite gologuz po blatu, kak mali
Francek pajcek. (Bilo je to ljudi moji isto kao poslije ratno vrijeme,
tako rekoć za mene bračno, dračno, drečno a vjerujem i za mnoge druge,
al puno više srećno i ftečno, nego današnje posle ratno, sretno nekakvo
vreme breme) i kakti onda v drafskome vručem pesku se valjal, s njim se
posipaval, vu hladnoj i toploj vodi brbučkal i ftapljal i nje se napijal,
šmrklje pod svojim vlastitim nosom lizal i brisal, peska i blata i
prefine mamine prežgane juhe, dedinih žganci, tvrdog kruha kukuružnjaka,
(skoro prije svake njegove upotrebe, prekriženo blagoslovljenog), s
direkt toplim mlekom od kravice mamice, se pomalo napijal i nadojedal,
osluškival, udisal i uzdisal čistog zraka, posebno već onda umjetničko
osjećajnim plućima i velikim srcem, razrogačenih očiju iznenađeno oko
sebe gledal, zagledaval, upijal ljepotu, lijepih s črnim okom curičko -
dekličkih, za njima maštal i patil, uz put vu trbušeku gliste i razne
mikroorganizme skupljal, od muha i komaraca se branil, zmija se plašil i
mnogo koje čega drugog. Bormeš skoro saku noć lepe dekle, (ne dečke v
mesečini), vukodlake i vještice sem sanjal, al zato prije spavanja
lijepo pjevanje selskih dečki slušal, s posebnim užitkom se naslušal, i
tako zaspal na drveno tvrdoj posteli ili slamnatoj podrivači, u
izvarednoj bogatoj lijepoj nam prirodi, do kraja užival, rodnog mi malog
mjesta, sela, Gabajeve Grede, nedaleko Hlebina, Virovskih širina "blizu
Đurđevca grada", kao nešto sevišnje, recimo slično Isuseku, na sliku i
priliku čovjeka, a on je bil jelda, čovjek od Boga ili Bog od žene, a
sve slabije tak veroval i doživljaval čovjeka, svenižnjeg ili
svenižnjih, (može se komotno za ovo drugo reći sa poprilično zakašnjelim
palenjem). Dalje pa da onda i ne povjeruješ, za koje sam se boril i zbog
kojih sam i u kojoj mjeri životne borbe sve do danas, od onih malih
glistica veliku glistotrakavicu dobivao i dobio, bormeš čak puno veću
od, prvog i do zadnjeg Ginesovih rekorda, pogotovo veću od nekakvih
rekordno umjetničko koprivničko jeger slikarskih motiva, (apetitsko
umjetnički se zaneli, pa nisu znali stati), ali nikako ne rekordno manju
ili veću od onih najmanjih ili najvećih koprivničko mladen - ačko
Ginesovih novina, možda i Glasa Podravine, kakti Podravskog lista, (sada
skoro najnovije, također mladenac izdavanju knjiga, čistih golih
stranica bez teksta, pa to im je nešto izgleda najbolje istinito čisto
što su napravili. Možda već u bližoj budućnosti možete se nadati i
takvim novinama, pa to bi bilo sigurno najbolje opće napisano do sada,
pa šta ja sada uopće toliko i tako dalje pišem), ali odavna ne čitam
novine, ne daj bože, i što sam sve više i više, uz to višnjemu, sve
manje danas Višnji ili nižnji), odnosno čak i vama, za sve vas i za
sebe, molio i molim, obrambeno borio i borim, pa u stvari na neki način
do sada teškom mukom to skoro sve izborio, odnosno obranio). Branim se i
borim još i dan danas, a s time i za druge, koliko je to god moguće (i
ne znam, dokle će to tako, pa dokle)?, ali samo na pošteno istinski
način, pisanjem, manje usmeno, na pravim osnovama, i prevenstveno na
jakim temeljima, (sa koje kakvim zagrebačko crno hrdečim, smrdečim mak -
maković cvetjem), jezikom neiluzijski preko govora, ali ne i lizanjem
ili ulizijski ulizivanjem ili onako recimo preko nosa. (Ovo znate zadnje
kao preko, ipak do daljnjega ostavljam za svaki slučaj u rezervi, ako
zatreba, ne daj bože, se prljati, baš meni, naročito jel tak mak -
makovićima, koje kakvim krivim školarcima, akademskim slikarima, (vidi
se kakvi su to ljudi i slikari u velikoj većini za druge a pogotovo za
mene, ako nije možda sada pomalo već i prekasno). Ta moja prava velika
borba se ustvari sastoji, medijski u slikanju, pisanju, pjevanju,
novinarsko radio televizijski, sada konačno kompjuterski, sinovom pomoči
preko interneta, možda ubuduće muziciranja, za mir i ljubav u čovjekovom
dobru i zlu, odnosno za sve opće dobro, ovozemaljskog pa možda i
onozemaljskog življenja, prevenstveno "ovog prvog", jako mukotrpno
dugotrajnog, što nikad nije na taj način prekasno, jelda?; nepravedno,
slabo nejednaki protivnici moji, dapače!. (Jedino što nisam mogel i štel
u večoj mjeri možda kak patri, ili se zeme, marono mareki, milord
"mirotvorci", dugo dareki moji, odnosno kak poneki, se razme, onak (Bog
si ga i čovjek neka dal ili zel, ili možda i sam vrag), medijski
predstavljati, i onak znate materijalno, "kakti pomagati siromašne
ljude", ma fuj sramota kak da drukčije kažem. Jer tko zna dragi
moji, da ću opet kasnije pa i sada dalje suosjećajno duboko duhovno,
fizički živjeti i skupa s vama i vi sa mnom, ubuduće uživati, recimo kao
i imati za tako veliko slavlje, takovu opet priliku ili vremena,
napraviti kao izložbenu postavu, u spreuređenoj šupi kao galeriji sa
ateljersko muzejskom namjenom, a sa nazivom, "duga šupička". Tu sadašnju
šupu buduću rupu, šupičkinu muzej galeriju, koju skoro ja samostalno,
također sprezidavam, zidam, nadoizidavam, (dok moja supruga Lusi, zna mi
reći kakve to po dvoru kočeke delaš, pa sada valjda konačno "za velike
france prasce" jel ne, pa da), i koja sigurno neće koštati u preuređenju
oko petnaest milijuna kao recimo jedan mali dio Podravkine "poslovne"
zgrade i to od sviju nas novcima, ne samo mojim, sa stvarno velikim
prascima, ( iako sam do sada bez obzira ovih skoro četrdeset godina
zidarsko umjetničkog rada, dom ili hižu zezidao neprocjenjive
vrijednosti, (po cijeloj nam Jugoslavenskoj sada nekakvoj i nečijoj,
dobro se zna čijoj Hrvatskoj Hrvatski, odnosno malo i vani u inozemstvu)
i što je najvažnije, od posebno pravog trajnog materijala sa pravim
kvalitetno jakim, ne felersko fušerskim temeljima, (ali zato na žalost s
poprilično nerazumno razumno, jako, bolesno, jalno lošim, čak neposredno
najbližim susjedima, vidite da ne treba daleko ići, u nekakve
statističke analize hrvatskog mentaliteta), posebno kao s nedostižnim i
neponovljivim velelikovnim samo mojim autorskim slikarskim djelima,
odnosno rukožuljevitom mojem radu, kao i novcima, u mom domu, bogorodice
duge duginih boja. Vu tom mojem domu i dvorišću duginih boja, bilo je
mnogo puta najviše anđelčića, a bormeš bilo je i vragičića, zato sam
više godina prestao sa takvom gostoljubivo kulturno naivnom praksom ili
politikom. Dalje, ja sam izgleda baš onaj pravi ovozemaljski rođeni, a
koji vas je bez obzira kakvi bili, na kojoj se strani svijeta nalazili,
sa kojom ste bojom obojeni, (i da ne kažem po neki se i naknadno
prefarbavali, u koje kakve kričavo cvjetne ne tonske boje i koje kakvog
Boga, ili stranku navijali i njemu se, pa i njoj, skoro onak, daj bože,
bolje i više zelene boje, kao love, malo kakti pretjerano, čak nasilno,
klanjali i molili), volio. Ako je pravi Bog, a ima ga, "da ne kažem koje
kakvog" zasigurno nismo sami, kao iz filma ("Maratonci trče...", još
neko kopa), samo je općenito pitanje, kako, kada, i koliko kopa i za
koga, odnosno kakvih je on boja, i kakao trči, mara i ti njegovi
najbliži i daljnji "sveti" suradnici, za nas. (Budite sigurni i
nebojtese, ali samo bodite ipak malo kakti v strahu, bio sam i ja i još
sam uvijek pomalo, kak i po neki pravi, dobar čovjek, koji pošteno kopa,
pa recimo i kao vrtlar, da ne kažem naročito onak jako do nebesa veliki
umjetnik). Onda bi takvome dobrom Bogu, zasigurno trebala biti čovjekova
ljubav, njegov rad i stil, odnosno stav, najvažniji, a što se na veliko
vidjelo i tiče, vidi se, ustvari potvrđuje, prvenstveno sada mojim
slikama i stavom intuicijski, osjećajno, duhovno duboko, mojim
voljenjem, kopanjem, ne samo kupanjem ili pranjem skoro u vlastitom
znoju, (ne deterđentom), božanstvenim obožavanjem beskrajno svega, na
nama, u nama i oko nas, lijepog i dobrog, dapače prvenstveno ljudih,
naročito žena, (pa i onog malo ružnog), na temelju, i preko stvarno
istinskih tolikih brojčanih mojih likovnih djela, izuzetnog ranga i
snage, stvaranih i stvorenih, nebesko, odnosno vlastitom prizemnom
školom, čvrstom ili čvrstim radom i ovozemaljskim karakternim stavom.
Odgojio sam i obojio, dakle i napravio izuzetno veliku umjetničku
obitelj, sa pijadestalom žene, odnosno žena, uz pomoć ljubavi i dobrote
suprugo - sinove, mojih dragih, Lucije - Lusi, i Marina i vas ponekih
npr, (ne sunami - sumanitim rito vilmo valovima, nego samim mojim, pa
malo i rado valogonijevim - Valdgono Radino radnih valova, uz Gamulinsko
pomalo i gabulinski, Vukov - vukovih ljudskih valo bregojama) i to je
to. Pa zar treba još i nešto drugo, više, pa i zato sam se vidite
odvojio i povukao, radi velike ne slave ili pretjerano napuhano
napumpane slave, i prvenstveno naše razlike, u kvaliteti umjetničkog
rada, odnosno stava, ali najviše radi općeg nereda, i to još relativno
mlad i nastavio potpuno samostalno djelovati kao izraziti samostalac,
"vuk samotnjak" (Da oprostite, sada se pomalo ipak pitam, za koga, a za
koga (bok oslobodi i sačuvaj), toliko slatko slavnih žrtava!?, razumije
se ne misleći na moju i samo za moju veliku slavnu obitelj. ("Hej ljudi,
pa zar je to, uopće to, ovako i ovakvo, nešto, moguće za nas, inaće
neskromne obične ljudske, slično skoro životinjsko vukodlačke,
ovozemaljske smrtnike")?!, uz ovakove razno razne životno Domović
domovinske nedaće ili daće, u ovoj ili ovakvoj šumovitoj suznoj dolini,
bari, i planini, ili možda da ne kažem onako, jednostavno prirodno i
dosta prikladno, nekakvoj velikoj žabokrečinski grabi, vukojebini,
podravsko hrvatskog naroda, naravno njegovog naravo mentaliteta, inaće
vrlo vrijednih ljudi čak mnogo i više puta nego što treba, slično
mravima ili mravojedima i u velikoj mjeri ljudojedima, ravnobrdovite nam
bilogorske Podravine. Hvala na svemu "Svevišnjem", pa i nekim dobrim
kako sam već napisao "svenjižnjim", a kojih ima jako malo sve dalje sve
manje, ali u stvari i sve više onih baš pravih za mene, odnosno za moje
prave slike, kao evo vam sada Evačićima ili Kušecima preko pomoći u
izgradnji, moje "duge šupičke", pa sada i to kušajte. Zbog svega toga,
do sada u Hrvatskoj od pojedinaca, zamislite skoro sve više bolesnih
"svevišnjih", a ne svenižnjih kako bi trebalo biti, a po čemu i za kaj
ili zašto?, a po novinarsko publicističkih, kritičkim pisanjima mnogih
po ničem skoro nula i za ništa, sličnim samim njima, a s druge strane
dobro davano i dato, ("opet po svemu, za sada skoro možda isto slično za
ništa"). Kao slično vidite u prikazivanju sada i do sada, ustvari
samostalnim mojim davanjima npr. kao za primjer, ali kako treba, o tome
preko mojeg pisanja, u "pismu čovječanstva 1991" zatim mojeg slikanja,
mojom mapom crteža, koja se zove "Zašto čovječe", 1994 s pod naslovom,
ali za nešto "Zašto moj dragi i dobri čovječe", Podravine, Hrvatske i
Svijeta s reprodukcijom crteža, uz ostale "Zla kob", "Zla sudbina", "Zla
YU situacija", koji crtež ili reprodukcije ili obratno crteži, govore
prikazuju, razumije se u prenesenom značenju riječi ili slike,
metaforički, pisanjem, o tome svemu dobrome ili ne dobrome, ne samo
slikanjem, što sam nepravedno doživio i preživio, i još mnogi drugi
slični ali ne ni blizu u toj mjeri kao ja. (Međutim ipak moja, u tome
svemu bila je najvažnija, najbolja i najdraža životna tema, između
ostalih, uvijek kao i sada, ljubav i samo ljubav ostala i dalje, ne samo
u slikama, (kao opet u pjesmi, jel to ludo srce moje, mnogo jače je od
mene i sve što radim, radim zbog sviju nas, a ne samo zbog mene ili samo
jedne žene), koja mi je davala, a i dalje mi daje nadnaravnu snagu, moć
i volju da sam proslikao, naslikao, i preživio, (ali ne i zaboravio), da
slikam, pišem, pamtim i da vi pamtite, da sam doživio i da sve to
proživljavam, pa i dalje da s tim ustrajno živim, a naročito sada dalje
što je izuzetno važno, za sina Marina, kao dobrog čovjeka, odnosno
pravog muzičara. Bio je nekada i pravi nogometaš, kakvog sigurno
Podravina, Hrvatska, a i šire nije imala, osim recimo, Prosinečkog,
Stojkovića, Savičevića, Mihajlovića, Maradone, (ma ne Marina Dugine),
itd. nema smisla da dalje nabrajam, a koga više, ma ne, za koga?). Bio
sam mnogo puta na žalost nepravedno usporavan zaustavljan, zlostavljan,
stopiran, mučen životno zemaljski, slično Isusu Kristu, možda čak i
više, a zasigurno na dulje, skoro duplo, ali sam stalno ponosno
dostojanstveno mučenički, slavno nepokolebljivo stilski stajao, do sada,
izdržao, možda sa više ovozemaljskim uskrsnuća i ostao kao takav dalje,
u stvari valjda vidite, po mojoj vanjštini dosta dobro zgledajući, pa
čak i uspravno na nogama stojeći. Pa to nije normalno ljudski ili
kulturno, kao npr. opet zahvaljujući, bolesnim pojedincima, kao i ovo
zadnje enciklopedijsko izdanje hrvatske umjetnosti 2005, hej ljudi pa
zar je to moguće, pa to je valjda stvarno konceptno slika i prilika
likovno kulturno gospodarstvenog življenja, u cjelini hrvatskog naroda,
ne valjda samo u njoj kulturnog nereda, pogotovo kakti ne, samo
za mene i preko mene. Daleko bi bilo bolje da nisam onak kak jesam i s
kim sam i za koga sam, i kako su oni, u kontekstu tih na veliko kulturno
hladnih, posebno koje kakvih dosadašnjih likovno državnih promašaja,
hrvatskih knjižurina ili muzejskih galerija, ili turističkih vodič
prospekata naročito Podravine. (Međutim možda po ovakvim odnosima i
stavu, izgleda da sam ja za mnoge one baš prave poznavaoce, pa pomalo i
neprave u tim knjigama "sa predstavljanjem i najjače prošao, da ne kažem
možda čak i najbolje"). To je na žalost stvarno sada istinski - istinito
slika i prilika naše životne stvarnosti i nemojte me molim vas danas
sutra, kao Isusa navlačiti na sve strane, naročito vi nekulturno, razno
razni koje kakvi neljudski isusići i marijice, kakti bogomoljski miro
kulturno koristoljubivci. Vidi opet crtež ili reprodukciju "Svjetsko
čudo Naive", između ostalih crteža ili reprodukcija u boji iz moje mape,
koja se zove "Dobar duh Podravine" 2000, pod naslov Hrvatske i Svijeta,
sa crtežima "Istinski borac", "Okruglo - okrugli", "Prva brazda Stjepana
Dugine i Dore Generalić", zatim mape, "Za ljubav sport i mir 1987", sa
reprodukcijama ili crtežima crno bijelim, "Dolaze hlebinci", "Sportski
duh i san", "Na svjetskom nivou" i na kraju "Je rodil se je", iz mape
dobar duh Podravine, itd. mogao bi još jako nadugačko tematski
nabrajati. S time i s toga zajedno s vama i sa mojim pravim slikama,
crtežima, pisanjem, uz veliku nebesku ljubav, Bogorodice duge duginih
boja, Boga i svih svetih, vjerojatno zaslužno, valjda s nebesa, čvrsto i
ponosno mogu sada stajati, pa možda i pomalo spokojno spavati, uz jaku
malu, državnu zaslugo crkavicu. Dobio sam takav talent i takovu silno
nebesko ovozemaljsku svojstveno samo meni, svjetsku umno duhovnu snagu
ili nagradu pa i moć, odnosno sveto ime, sa svetim imunitetom,
("svjedodžbu ili direkt diplomu od samoga Boga"), a to su trebali i
morali znati poštovati, koje kakvi šlabi slabeki, razno razni lajbo
lajbeki i to je zasigurno ovozemaljsko najbolje, najjače i najvišlje od
svega, vidi sliku "Arenu ljubavi". Dragi moji ostanite dalje u
iščekivanju, kao moja slika koja se zove "Iščekivanje", što znači na
neki način da i ja "iščekujem", od vas bar donekle ono pravo zatim
također uz sliku, "Duha poglavice Seattle", "Goluba mira", čuvajte mi
lijepu i zdravu još uvijek donekle prirodu, - ni red i mir, do drugog
mojeg javljanja, kakti predstavljanja, pa i nadalje i poduže ali ne i
predugačko, trakavički, idući puta putem interneta, preko web -
stranica. Hvala na pažnji uz lijepe pozdrave svima, i vjerujem za
posebno vaše interesovanje, uz srdačno iskreno dopisivanje i viđenje kao
možda, recimo od jedinog slikara, koji nešto još itekako mnogo vjeruje,
pa i povjeruje, da mnogima i mnogo i sve više vrijedi i znači, baš kao
takav, kako misli i radi za sebe i vas, kao i inaće, pa mi onda jedino
preostaje za sada, "možda" u starije dane, suho granje za vješanje ili
naslanjanje, kao ne biti ili biti, a najbolje bi bilo, lijepi vrat ili
prsa lijepih žena, samo za gledanje, možda malo i vješanje uz staroga
trsa, ako ništa drugo, ono najljepše što je bilo i bit će zauvijek za
uživanje, odnosno ovozemaljsko najbolje konzumiranje. Da previše dalje
ne nabrajam, molim vas još samo ovo malo, ja sam još uvijek stranački
politički neopredjeljen, naspram mojih svih kolega koji ipak nešto bar
malo znače, nikada nikome nisam nikakvo zlo učinio, čak ni poželio,
(valjda znate šta to znači ili možda ne znači), ali zato opredijeljen za
sve vas, vjeran kao pas, za "spas", božje moje i vaše stranke, posebno
za dobrobit sviju nas, kao samostalni pošteno pravi i jedinstveno
istinski borac, (u maniri ili mafiji, faha Naivne umjetnosti, i nemirne
mirovine), oko trideset i više godina, a možda još i mnogo do sada više,
a koji pripada kao takav svima, duhom tijelom i slikama, dobrim pa malo
onim baš i nedobrim ljudima planete Zemlje.
PS. Do sada nisam izdao ni jednu
umjetničku knjigo knjižurinu, kao na primjer neki moji kolegi, sa puno i
često izdanih, na naš račun, našim novcima, (a koje kakove spomen ploče,
a spomenici, a filmovi itd.) naročito oni politički aktivniji, a koji
nisu zasigurno imali umjetničkih pravih djela, (nego naivno suhih
granja ili apstraktno tapetarskih šara), ni za jednu običnu knjižicu.
Imao sam priliku za izdavanje ali sam bio u konstantnom stvaranju, novih
djela i bilo bi mi vrlo žao, da i ta nova djela u kontinuitetu ne uđu u
knjigu, ali svakako dovoljno bi bilo ili će biti, jedna do dvije vrste
knjiga, najviše tri ali prave. Do sada sam izdao tri mape crteža, jednu
i pol brošuru, da sada neke prigodne prospekte ne spominjem ili ne
nabrajam, i to sve izdavanjem, odnosno tiskanjem, svojim pošteno
zarađenim novcem, odnosno materijalnim sredstvima, (ranije kod
Ranilovića Bjelovar, kasnije kod Puljka Zagreb). Možda još izdam po
koju brošuru, organiziram izložbu s manjim katalogom, ali nikako ne na
nepošteno, štetno lopovski način, pa onda takva realizacija postaje i
ostaje veliko pitanje, nikad se ne zna, vidjet ćemo. Kako se ono kaže,
živi bili pa vidjeli, a možda i pomogli isključivo na pošten način,
dragi čitatelji kada ovo pročitate. Nisam prakticirao imati puno
izložbi, a ni puno slika naslikati, i koje kakvih nagrada dobiti, pa
uostalom tko meni može pisati kritiku, a kamoli dati nekakvu nagradu, od
tih koje kakvih, za to ni blizu, recimo "dobrih velikana", naročito
poslije ovoga i ovakvog svega, također isključivo na pošten način, a
tko?, a koga?, mada imam izuzetno mnogo dobrog materijala i razloga za
to, nažalost u ovo današnje bolesno vrijeme, loše nepoštenog življenja.
Pa ipak hajde živjeli!, idemo dalje "ali više ne za iste pare", opet uz
pjesmu, al sada, "Staro vino i gitare" sa starim trsom, naročito sada
puno više i harmonike, uz pjesme "Živim ", "Neka živim kako živim" i
poslije moje fizičke smrti na zemlji, imam za šta i s čim i sigurno ću i
dalje živjeti izuzetni dugi niz godina, kao i duh poglavice Seattla -
"Dugine", sve dok će postojati Svijeta i u njemu vijeka, kao lijeka moje
i vaše Naive.
PS. Nikad nisam barem prije dvadeset
godina vjerovao da će do takvog silnog nereda kod nas i općenito u
Svijetu doći. Mada sam to pomalo sve više i više primjećivao, trpio i na
neki način zanemarivao, misleći da je takvo što, do takvog nivoa
nemoguće i da ću onda kao i sada morati do kraja na žalost i sramno na
takav način baš ja reagirati pa to meni sve sigurno je po mom radu i
stavu najmanje odgovaralo i da ću skoro sada pod kraj svog života iz
moje tako drage Podravine željeti otići. Mnogo puta morao sam glumiti
budalu i budalu da bi ugodio naročito budalama, odnosno ne ljudima koje
kakvim "bolesnicima". Izgleda da to čeka i mog sina jedino ne ako će on
znati primijeniti drukčiju metodu suživota, al sada šta je tu je, treba
se sa time nositi, boriti i nikako to zanemariti, a pogotovo se s time
ponositi i u tome popustiti. Nikako ni u snu ja, a vjerujem i mnogi
drugi samo barem malo slični meni.
Ovaj Web je konačno napravljen i izdan,
prvenstveno u čast moje velike obitelji, mene, Lucije, Marina i slika, a
povodom jubilarne šezdeset godišnjice mog života, četrdeset godišnjice
mog umjetničkog rada, pedeset godišnjice supruginog života i trideset
godišnjice našega braka.
|