.
.

B O G O R O D I C A    D U G A    D U G I N I H    B O J A

.
.

 









F. DUGINA PRVOCVIJEĆE

19x18cm ULJE STAKLO 1999.

 

ŽIVOTOPIS FRANJE DUGINE

        Franjo Dugina rođen je 17, srpnja 1946. godine u Gabajevoj Gredi nedaleko od Hlebina. Osnovnu školu je polazio u Hlebinama, a trgovačku i školu primijenjene umjetnosti, smjer aranžer - dekorater, u Zagrebu. Slikarstvom Naivne umjetnosti zvanično se bavi od 1966. godine. Prvi puta izlaže1968. godine u Galeriji Hlebine prilikom otvaranja  dotične galerije dok zvanično izlaže od 1969. godine. Od tada pa sve do danas izlaže na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu..Jedan je od suvremenih klasik velikana likovne umjetnosti ("možda i jedinstveni") kod nas i u svijetu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DUH POGLAVICE SEATTLE

100x90cm ULJE LESONIT 1987.

 

Poštovani i dragi ljudi svijeta, posebno mi je zadovoljstvo što Vam se mogu ovako, prvi puta i to za sada u kraćim crtama predstaviti, odnosno najaviti, ali zato ustvari najako, nadaleko i poprilično nezadovoljno, kao slikar Naivne umjetnosti, zamislite i  to baš ja, kao Franjo Dugina, još uvijek k tome i živ, pa i direkt iz centra Naivne umjetnosti svijeta, malog sela Hlebina, koje iz dana u dan sve više i više propada, kao obično i kao umjetničko selo, a jaka Biškupićeva biškup božja kultura, iz Zagreba, uz razno razne, napuhane državne pomagače, igrače bez granica, a naročito ovdje iz Koprivničko - Križevačke županije, koje kakve recimo kulturnjake, nečiste zmihevce, felertelce, hladne šporete, jel jalne, hladno vruće pečke i još neke slične njima, zmazance i zmazanke, kojima za sada, skoro ne vrijedi nikakovo duhovno, a kamoli deterđent kemijsko pranje i koji sve više i više iz dana u dan, posebno zaudaraju. (Sve manje i manje općenito na žalost za to država mara, odnosno maraju, a koji su inaće zaduženi za to ili su se zadužili, nikad nisu valjda kako treba ni marali, (a znate zašto: pa zato, oni su svi, baš kakti oni onak gledajući generalno - ićki čisto, toplo "pravi" i potpuno u pravu "velikani", ali za ono, pogotovo onak plodonosno zdravo i stvarno pravo, naveliko su samo kakti kulturno glumatarali, i od takvoga kopali, grabili, i onda kakti recimo lijepo skoro sve zaboravili, zanemarili, odnosno stopirali). Zabili su ("nož u leđa"), mnogima a naročito meni, kao za moja vrhunska umjetnička djela, odnosno doma duginih boja u Hlebinama, e pa tu su, naročito zasigurno debelo griješili i pogriješili, ustvari zločin napravili. Gledajući skoro generalno - ićki, oni su se svi za sve to bezobrazno grubo, grebatorski žurili, krali uz pjesmu ili pjesme, razno raznih hlebinskih hegedušićnih hegedaša, kao na primjer uz pjesmu, "Oj Hlebine selo moje malo", sa nadopunom; naveliko si nam nevaljanih mužikaša, i vrtlara dalo, umjesto da si sa naivom hrvatskih i svjetskih širina procvjetalo, cvjetalo i opet procvjetalo, ti si zbog koje kakvih, takvih neredaša, iz dana u dan, sve više i više venulo i na kraju  skoro i povenulo i sa takvim velikim ljubomornim, prekopavanjem, sa nesagledivim posljedicama stradavalo, odnosno stradalo. Međutim nisu se ti raznorazni pokvarenjaci, mogli nadati da i ja znam nekaj malo, ali onak istinski piskarati, (osim bogovski slikati), pa i to su malo kakti zanemarili još od 1991, s mojim pisanjem i medijskim predstavljanjem, "pismom čovječanstvu", (da nekakvo kao još od puno prije, piskaranje i ne spominjem). Ja kao ovakav slikar, nikad nisam previše žurio sa pravim stvarima, pogotovo ne glumio, (koji po svemu izgleda da sam baš, ili recimo "možda" i imao najviše na to pravo), nikada pa ni sada, (pa vidite konačno i ovim web - om), nego sam zato zdušno uvijek konstantno od srca, iskreno, istinski, pošteno na tome svemu radio, bez rezervno beskrajno to volio i sve što je dobro podržavao, i što je jako važno, kako treba to zalijevao, ali ipak izgleda, ne baš na više načina, i dovoljno špricao. (Ma nisam se mogao ljudi moji, ni u snu nadati takvim nametnicima, odnosno štetočinama i njihovom razmnožavanju, bio sam stvarno pravi, kako se ono zna kazati hlebinac naivac, što bi značilo i znači baš posebno za mene, u duši čist ko suza onako malog dojenčad djeteta, i onak čak, možda i previše bedasto vas sve volio i vama svima vjerovao, pa čak i mnogima povjeravao). Pa vidite sada iduće godine 2006., imat ću kao takav šezdeset godina života i četrdeset godina, (super nadnaravno sam izdržao), mukotrpno, istinski čisto, poštenog, i meni vrlo dragog i veličanstvenog, vjerujem barem po meni i za mene, ali sve više i za druge, (one barem imalo nekako prave), umjetničko kategorijski pojedinačno, odnosno i općenito najčešće najčišće najjačeg rada, "divovskog djeteta". Stoga Vas sve skupa, onako naivno, iskreno, iz dječački malog, ali zato odraslo ogromno velikog srca, možda najvećeg na Svijetu, već pomalo, bormeš podosta starog, "al samo po godinama", a koje isto tako pomalo propada, (a kako i ne bi, u ovako poprilično prljavom okružju ljudskog življena, životinjsko biljno zemaljsko rajskog vrta, inaće sa loše prljavo štetnim, naročito ljudskim zalijevanjem), ali u kojemu srcu zamislite, skoro još uvijek ima mjesta za sve Vas, svakojakih naravi, vjera, boja, mirisavo smrdećeg cvetja, i koje za vas kako vidimo, još uvijek pomalo cvate, sve jače i jače kuca, odnosno mara, ("ili pomalo i ne mara"), bez obzira do sada na koje kakve kulturno otrovne vrste zemaljsko vrtne zaraščeno mnogo obraščene korovom dračne dogodovštine, uz pjesmu, "jel to ludo srce moje, mnogo jače je od mene"). Pozdravljam i lijepo pozivam, da zajednički sada i u buduće proslavimo, životno jedinstveni jubilarno kulturni događaj rođenja, rađanja, rašćenja djelatnika, čovjeka, "skoro cvijeta divovski razmjera", (ali sa čvrsto, čisto, postojeći dišećim laticama i ručicama), istinskog borca čistog obraza, izuzetnih umjetničkih djela, mene slikara Franje Dugine, (ako ne drukčije, a onda da budete barem u mislima duhom suosjećajno prisutni). Razme se ne baš onak kak za svetog oca Papu, (visoko, svečano dišeče sveto, bogato onako skoro sve do neba, ako treba), ne daj ili daj i sačuvaj Bože, no ipak bi trebalo ili trebat će se, može se i morat će se, ili će se jednoga dana da ne spominjem tu i vraga, ne daj vraže, (još uvijek naveliko za sada, jel tak, se kakti  kaže, donekle dade i nekak gura), al šta je, tu je, dao tako Bog i šta se tu na kraju sada može, kak su znali reći naši stari, al bormeš sve mi se čini u buduće sve češće znati će reći i naši mladi. Pa zbog toga nam ne treba ili možda treba, (ne znam skoro više kaj), nikakvih krivih domaćih vrtlar - neredaša, čak euro dotura, kakti tutor pandura, (ali kao u pjesmi, da onoj, "a gdje su oni bili kad je grmilo, dok je sijevalo i kad se je točno ili tačno pogibalo, pa još i dan danas se pogiba") al šta se tu može, nikud izgleda više za sada i u buduće do daljnjega, pogotovo sada, iz ove kože, kako si ko posije (ma ne prostre), tako si i žanje, jel tak, tak je, bogami bote ga i sada tak jeli. Malo se kakti onak recimo samo šalim al bormeš  pomalo usput i sramim, (makar nemojte mi oni manje pravi ili ne pravi, drageci i dragice moje, naročito Podravci, mam zamjeriti ili samo možda krivo pomisliti, pogotovo negdje čak pomalo i hudo pogledati, hugo, hago zatužiti, do kraja da ne kažem, onako previše bukvalno shvatiti, a pogotovo nahuditi), iako pomalo sa zadovoljstvom i za ne i za da, kao za najozbiljnije, ipak hoću da vam kažem, onako više "govorno politički" i priznam. Da na to, o takvom odlasku, ( ma ne u Hagg), sve više i više skrušeno, skromno i dosta skrhano zbog općeg nereda (ali bormeš i jako ponosno, zbog mojeg reda), iz dana u dan (i zbog svega toga i takvoga cvetja i vrtlara, pomalo valjda čak i pretjerujem, možda grešim, pa nema baš ni smisla, da tak, jel baš tak, (baš sve smrdi, "ako" uzmem prvenstveno u obzir moju pravu i veliku izuzetno prirodno cvjetno i umjetno mirisavo, uzgojenu obitelj), dosta mislim i razmišljam, zaprav čak,  možda valjda i sve više i više pomalo, da oprostite i to priželjkujem, a onak drugač da ne kažem, opet uz pjesmu, pa "Sad zbogom cigani", dragi moji i predragi poznati i nepoznati velikani, pa da se sada ustvari tome i u tome veselim ili radujem i to baš kakti ja valjda i ponajveći i najnaivnije zaljubljeni, odnosno i najnastradalniji, ali zato najstabilniji do sada, recimo slikar, vrtlar ili zidar, posebni zaljubljenik u Naivu i općeniti ovozemaljski "rajsko vrtni život", naročito sada, poslije Iveko Papinog veličanstvenog odlaska iz njega, razno raznog dišeće - nedišećeg zemljo sveto rajskog cvetja. Međutim zapamtite dobro, a dok god do toga ne dođe?, mene se nikako ne može, uopće možda onak čak ni fizički, izgurati ili izvući za sada iz ove kože, a pogotovo nikako ne duhovno dokraja skrhati, raspačati, pa ni krematorijski, pogotovo ne kriterijski, a kamoli još onda kasnije jel tak i zamjeniti ili nadomjestiti, naravno bez moje volje, čak ni blizu  presaditi, vjerujte mi milion puta posto ne i ne. (Ma hajde dajte, brataci sačulataci moji, nema šanse, nego onak samo dajte recimo, pa bode morti nekak vredu, daj bože kao kakti, "svakom bracu po falacu", pa i meni), možda samo malo onako politički ljubomorno zagubiti, odnosno zapostaviti, pa ni onak rečeno blaženo dokraja kakti mirotvorski iskoristiti. Po rođenju i krštenju, prekrižavanju, poprskavanju, recimo kak svetom vodom, (mene su izgleda s njom zalijali i u njoj okupali i s njom napajali), sem kršćano katolik i jako vjerujem za razliku od mnogih, već dugi niz godina, i to skoro od samog rođenja ili djetinjstva, u Boga, i sve svete, kao nešto sve višnje, ali samo u stvari nebesko najviše, (ono, puno, puno u beskrajnim visinama jako daleko gore, u razlici svjetlosnih godina, od nas) i od još kad sam se onak igral, kaližal, kopital da oprostite gologuz po blatu, kak mali Francek pajcek. (Bilo je to ljudi moji isto kao poslije ratno vrijeme, tako rekoć za mene bračno, dračno, drečno a vjerujem i za mnoge druge, al puno više srećno i ftečno, nego današnje posle ratno, sretno nekakvo vreme breme) i kakti onda v drafskome vručem  pesku se valjal, s njim se posipaval, vu hladnoj i toploj vodi brbučkal i ftapljal i nje se napijal, šmrklje pod svojim vlastitim nosom lizal i brisal, peska i blata i prefine mamine prežgane juhe, dedinih žganci, tvrdog kruha kukuružnjaka, (skoro prije svake njegove upotrebe, prekriženo blagoslovljenog), s direkt toplim mlekom od kravice mamice, se pomalo napijal i nadojedal, osluškival, udisal i uzdisal čistog zraka, posebno već onda umjetničko osjećajnim plućima i velikim srcem, razrogačenih očiju iznenađeno oko sebe gledal,  zagledaval, upijal ljepotu, lijepih s črnim okom curičko - dekličkih, za njima maštal i patil, uz put vu trbušeku gliste i razne mikroorganizme skupljal, od muha i komaraca se branil, zmija se plašil i mnogo koje čega drugog. Bormeš skoro saku noć lepe dekle, (ne dečke v mesečini), vukodlake i vještice sem sanjal, al zato prije spavanja lijepo pjevanje selskih dečki slušal, s posebnim užitkom se naslušal, i tako zaspal na drveno tvrdoj posteli ili slamnatoj podrivači, u izvarednoj bogatoj lijepoj nam prirodi, do kraja užival, rodnog mi malog mjesta, sela, Gabajeve Grede, nedaleko Hlebina, Virovskih širina "blizu Đurđevca grada", kao nešto sevišnje, recimo slično Isuseku, na sliku i priliku čovjeka, a on je bil jelda, čovjek od Boga ili Bog od žene, a sve slabije tak veroval i doživljaval  čovjeka, svenižnjeg ili svenižnjih, (može se komotno za ovo drugo reći sa poprilično zakašnjelim palenjem). Dalje pa da onda i ne povjeruješ, za koje sam se boril i zbog kojih sam i u kojoj mjeri životne borbe sve do danas, od onih malih glistica veliku glistotrakavicu dobivao i dobio, bormeš čak puno veću od, prvog i do zadnjeg Ginesovih rekorda, pogotovo veću od nekakvih rekordno umjetničko koprivničko jeger slikarskih motiva, (apetitsko umjetnički se zaneli, pa nisu znali stati), ali nikako ne rekordno manju ili veću od onih najmanjih ili najvećih koprivničko mladen - ačko Ginesovih novina, možda i Glasa Podravine, kakti Podravskog lista, (sada skoro najnovije, također mladenac izdavanju knjiga, čistih golih stranica bez teksta, pa to im je nešto izgleda najbolje istinito čisto što su napravili. Možda već u bližoj budućnosti možete se nadati i takvim novinama, pa to bi bilo sigurno najbolje opće napisano do sada, pa šta ja sada uopće toliko i tako dalje pišem), ali odavna ne čitam novine, ne daj bože, i što sam sve više i više, uz to višnjemu, sve manje danas Višnji ili nižnji), odnosno čak i vama, za sve vas i za sebe, molio i molim, obrambeno borio i borim, pa u stvari na neki način do sada teškom mukom to skoro sve izborio, odnosno obranio). Branim se i borim još i dan danas, a s time i za druge, koliko je to god moguće (i ne znam, dokle će to tako, pa dokle)?, ali samo na pošteno istinski način, pisanjem, manje usmeno, na pravim osnovama, i prevenstveno na jakim temeljima, (sa koje kakvim zagrebačko crno hrdečim, smrdečim mak - maković cvetjem), jezikom neiluzijski preko govora, ali ne i lizanjem ili ulizijski ulizivanjem ili onako recimo preko nosa. (Ovo znate zadnje kao preko, ipak do daljnjega ostavljam za svaki slučaj u rezervi, ako zatreba, ne daj bože, se prljati, baš meni, naročito jel tak mak - makovićima, koje kakvim krivim školarcima, akademskim slikarima, (vidi se kakvi su to ljudi i slikari u velikoj većini za druge a pogotovo za mene, ako nije možda sada pomalo već i prekasno). Ta moja prava velika borba se ustvari sastoji, medijski u slikanju, pisanju, pjevanju, novinarsko radio televizijski, sada konačno kompjuterski, sinovom pomoči preko interneta, možda ubuduće muziciranja, za mir i ljubav u čovjekovom dobru i zlu, odnosno za sve opće dobro, ovozemaljskog pa možda i onozemaljskog življenja, prevenstveno "ovog prvog", jako mukotrpno dugotrajnog, što nikad nije na taj način prekasno, jelda?; nepravedno, slabo nejednaki protivnici moji, dapače!. (Jedino što nisam mogel i štel u večoj mjeri možda kak patri, ili se zeme, marono mareki, milord "mirotvorci", dugo dareki moji, odnosno kak poneki, se razme, onak (Bog si ga i čovjek neka dal ili zel, ili možda i sam vrag), medijski predstavljati, i onak znate materijalno, "kakti pomagati siromašne ljude", ma fuj sramota kak da drukčije kažem. Jer tko zna dragi moji, da ću opet kasnije pa i sada dalje suosjećajno duboko duhovno, fizički živjeti i skupa s vama i vi sa mnom, ubuduće uživati, recimo kao i imati za tako veliko slavlje, takovu opet priliku ili vremena, napraviti kao izložbenu postavu, u spreuređenoj šupi kao galeriji sa ateljersko muzejskom namjenom, a sa nazivom, "duga šupička". Tu sadašnju šupu buduću rupu, šupičkinu muzej galeriju, koju skoro ja samostalno, također sprezidavam, zidam, nadoizidavam, (dok moja supruga Lusi, zna mi reći kakve to po dvoru kočeke delaš, pa sada valjda konačno "za velike france prasce" jel ne, pa da), i koja sigurno neće koštati u preuređenju oko petnaest milijuna kao recimo jedan mali dio Podravkine "poslovne" zgrade i to od sviju nas novcima, ne samo mojim, sa stvarno velikim prascima, ( iako sam do sada bez obzira ovih skoro četrdeset godina zidarsko umjetničkog rada, dom ili hižu zezidao neprocjenjive vrijednosti, (po cijeloj nam Jugoslavenskoj sada nekakvoj i nečijoj, dobro se zna čijoj Hrvatskoj Hrvatski, odnosno malo i vani u inozemstvu) i što je najvažnije, od posebno pravog trajnog materijala sa pravim kvalitetno jakim, ne felersko fušerskim temeljima, (ali zato na žalost s poprilično nerazumno razumno, jako, bolesno, jalno lošim, čak neposredno najbližim susjedima, vidite da ne treba daleko ići, u nekakve statističke analize hrvatskog mentaliteta), posebno kao s nedostižnim i neponovljivim velelikovnim samo mojim autorskim slikarskim djelima, odnosno rukožuljevitom mojem radu, kao i novcima, u mom domu, bogorodice duge duginih boja. Vu tom mojem domu i dvorišću duginih boja, bilo je mnogo puta najviše anđelčića, a bormeš bilo je i vragičića, zato sam više godina prestao sa takvom gostoljubivo kulturno naivnom praksom ili politikom. Dalje, ja sam izgleda baš onaj pravi ovozemaljski rođeni, a koji vas je bez obzira kakvi bili, na kojoj se strani svijeta nalazili, sa kojom ste bojom obojeni, (i da ne kažem po neki se i naknadno prefarbavali, u koje kakve kričavo cvjetne ne tonske boje i koje kakvog Boga, ili stranku navijali i njemu se, pa i njoj, skoro onak, daj bože, bolje i više zelene boje, kao love, malo kakti pretjerano, čak nasilno, klanjali i molili), volio. Ako je pravi Bog, a ima ga, "da ne kažem koje kakvog" zasigurno nismo sami, kao iz filma ("Maratonci trče...", još neko kopa), samo je općenito pitanje, kako, kada, i koliko kopa i za koga, odnosno kakvih je on boja, i kakao trči, mara i ti njegovi najbliži i daljnji "sveti" suradnici, za nas. (Budite sigurni i nebojtese, ali samo bodite ipak malo kakti v strahu, bio sam i ja i još sam uvijek pomalo, kak i po neki pravi, dobar čovjek, koji pošteno kopa, pa recimo i kao vrtlar, da ne kažem naročito onak jako do nebesa veliki umjetnik). Onda bi takvome dobrom Bogu, zasigurno trebala biti čovjekova ljubav, njegov rad i stil, odnosno stav, najvažniji, a što se na veliko vidjelo i tiče, vidi se, ustvari potvrđuje, prvenstveno sada mojim slikama i stavom intuicijski, osjećajno, duhovno duboko, mojim voljenjem, kopanjem, ne samo kupanjem ili pranjem skoro u vlastitom znoju, (ne deterđentom), božanstvenim obožavanjem beskrajno svega, na nama, u nama i oko nas, lijepog i dobrog, dapače prvenstveno ljudih, naročito žena, (pa i onog malo ružnog), na temelju, i preko stvarno istinskih tolikih brojčanih mojih likovnih djela, izuzetnog ranga i snage, stvaranih i stvorenih, nebesko, odnosno vlastitom prizemnom školom, čvrstom ili čvrstim radom i ovozemaljskim karakternim stavom. Odgojio sam i obojio, dakle i napravio izuzetno veliku umjetničku obitelj, sa pijadestalom žene, odnosno žena, uz pomoć ljubavi i dobrote suprugo - sinove, mojih dragih, Lucije - Lusi, i Marina i vas ponekih npr, (ne sunami - sumanitim rito vilmo valovima, nego samim mojim, pa malo i rado valogonijevim - Valdgono Radino radnih valova, uz Gamulinsko pomalo i gabulinski, Vukov - vukovih ljudskih valo bregojama) i to je to. Pa zar treba još i nešto drugo, više, pa i zato sam se vidite odvojio i povukao, radi velike ne slave ili pretjerano napuhano napumpane slave, i prvenstveno naše razlike, u kvaliteti umjetničkog rada, odnosno stava, ali najviše radi općeg nereda, i to još relativno mlad i nastavio potpuno samostalno djelovati kao izraziti samostalac, "vuk samotnjak" (Da oprostite, sada se pomalo ipak pitam, za koga, a za koga (bok oslobodi i sačuvaj),  toliko slatko slavnih žrtava!?, razumije se ne misleći na moju i samo za moju veliku slavnu obitelj. ("Hej ljudi, pa zar je to, uopće to, ovako i ovakvo, nešto, moguće za nas, inaće neskromne obične ljudske, slično skoro životinjsko vukodlačke, ovozemaljske smrtnike")?!, uz ovakove razno razne životno Domović domovinske nedaće ili daće, u ovoj ili ovakvoj šumovitoj suznoj dolini, bari, i planini, ili možda da ne kažem onako, jednostavno prirodno i dosta prikladno, nekakvoj velikoj žabokrečinski grabi, vukojebini, podravsko hrvatskog naroda, naravno njegovog naravo mentaliteta, inaće vrlo vrijednih ljudi čak mnogo i više puta nego što treba, slično mravima ili mravojedima i u velikoj mjeri ljudojedima, ravnobrdovite nam bilogorske Podravine. Hvala na svemu "Svevišnjem", pa i nekim dobrim kako sam već napisao "svenjižnjim", a kojih ima jako malo sve dalje sve manje, ali u stvari i sve više onih baš pravih za mene, odnosno za moje prave slike, kao evo vam sada Evačićima  ili Kušecima preko pomoći u izgradnji, moje "duge šupičke", pa sada i to kušajte. Zbog svega toga, do sada u Hrvatskoj od pojedinaca, zamislite skoro sve više bolesnih "svevišnjih", a ne svenižnjih kako bi trebalo biti, a po čemu i za kaj ili zašto?, a po novinarsko publicističkih, kritičkim pisanjima mnogih po ničem skoro nula i za ništa, sličnim samim njima, a s druge strane dobro davano i dato, ("opet po svemu, za sada skoro možda isto slično za ništa"). Kao slično vidite u prikazivanju sada i do sada, ustvari samostalnim mojim davanjima npr. kao za primjer, ali kako treba, o tome preko mojeg pisanja, u "pismu čovječanstva 1991" zatim mojeg slikanja, mojom mapom crteža, koja se zove "Zašto čovječe", 1994 s pod naslovom, ali za nešto "Zašto moj dragi i dobri čovječe", Podravine, Hrvatske i Svijeta s reprodukcijom crteža, uz ostale "Zla kob", "Zla sudbina", "Zla YU situacija", koji crtež ili reprodukcije ili obratno crteži, govore prikazuju, razumije se u prenesenom značenju riječi ili slike, metaforički, pisanjem, o tome svemu dobrome ili ne dobrome, ne samo slikanjem, što sam nepravedno doživio i preživio, i još mnogi drugi slični ali ne ni blizu u toj mjeri kao ja. (Međutim ipak moja, u tome svemu bila je najvažnija, najbolja i najdraža životna tema, između ostalih, uvijek kao i sada, ljubav i samo ljubav ostala i dalje, ne samo u slikama, (kao opet u pjesmi, jel to ludo srce moje, mnogo jače je od mene i sve što radim, radim zbog sviju nas, a ne samo zbog mene ili samo jedne žene), koja mi je davala, a i dalje mi daje nadnaravnu snagu, moć i volju da sam proslikao, naslikao, i preživio, (ali ne i zaboravio), da slikam, pišem, pamtim i da vi pamtite, da sam doživio i da sve to proživljavam, pa i dalje da s tim ustrajno živim, a naročito sada dalje što je izuzetno važno, za sina Marina, kao dobrog čovjeka, odnosno pravog muzičara. Bio je nekada i pravi nogometaš, kakvog sigurno Podravina, Hrvatska, a i šire nije imala, osim recimo, Prosinečkog, Stojkovića, Savičevića, Mihajlovića, Maradone, (ma ne Marina Dugine), itd. nema smisla da dalje nabrajam, a koga više, ma ne, za koga?). Bio sam mnogo puta na žalost nepravedno usporavan zaustavljan, zlostavljan, stopiran, mučen životno zemaljski, slično Isusu Kristu, možda čak i više, a zasigurno na dulje, skoro duplo, ali sam stalno ponosno dostojanstveno mučenički, slavno nepokolebljivo stilski stajao, do sada, izdržao, možda sa više ovozemaljskim uskrsnuća i ostao kao takav dalje, u stvari valjda vidite, po mojoj vanjštini dosta dobro zgledajući, pa čak i uspravno na nogama stojeći. Pa to nije normalno ljudski ili kulturno, kao npr. opet zahvaljujući, bolesnim pojedincima, kao i ovo zadnje enciklopedijsko izdanje hrvatske umjetnosti 2005, hej ljudi pa zar je to moguće, pa to je valjda stvarno konceptno slika i prilika likovno kulturno gospodarstvenog življenja, u cjelini hrvatskog naroda, ne valjda samo u njoj kulturnog nereda, pogotovo kakti ne, samo za mene i preko mene. Daleko bi bilo bolje da nisam onak kak jesam i s kim sam i za koga sam, i kako su oni, u kontekstu tih na veliko kulturno hladnih, posebno koje kakvih dosadašnjih likovno državnih promašaja, hrvatskih knjižurina ili muzejskih galerija, ili turističkih vodič prospekata naročito Podravine. (Međutim možda po ovakvim odnosima i stavu, izgleda da sam ja za mnoge one baš prave poznavaoce, pa pomalo i neprave u tim knjigama "sa predstavljanjem i najjače prošao, da ne kažem možda čak i najbolje"). To je na žalost stvarno sada istinski - istinito slika i prilika naše životne stvarnosti i nemojte me molim vas danas sutra, kao Isusa navlačiti na sve strane, naročito vi nekulturno, razno razni koje kakvi neljudski isusići  i marijice, kakti bogomoljski miro kulturno koristoljubivci. Vidi opet crtež ili reprodukciju "Svjetsko čudo Naive", između ostalih crteža ili reprodukcija u boji iz moje mape, koja se zove "Dobar duh Podravine" 2000, pod naslov Hrvatske i Svijeta, sa crtežima "Istinski borac", "Okruglo - okrugli", "Prva brazda Stjepana Dugine i Dore Generalić", zatim mape, "Za ljubav sport i mir 1987", sa reprodukcijama ili crtežima crno bijelim, "Dolaze hlebinci", "Sportski duh i san", "Na svjetskom nivou" i na kraju "Je rodil se je", iz mape dobar duh Podravine, itd. mogao bi još jako nadugačko tematski nabrajati. S time i s toga zajedno s vama i sa mojim pravim slikama, crtežima, pisanjem, uz veliku nebesku ljubav, Bogorodice duge duginih boja, Boga i svih svetih, vjerojatno zaslužno, valjda s nebesa, čvrsto i ponosno mogu sada stajati, pa možda i pomalo spokojno spavati, uz jaku malu, državnu zaslugo crkavicu. Dobio sam takav talent i takovu silno nebesko ovozemaljsku svojstveno samo meni, svjetsku umno duhovnu snagu ili nagradu pa i moć, odnosno sveto ime, sa svetim imunitetom, ("svjedodžbu ili direkt diplomu od  samoga Boga"), a to su trebali i morali znati poštovati, koje kakvi šlabi slabeki, razno razni lajbo lajbeki i to je zasigurno ovozemaljsko najbolje, najjače i najvišlje od svega, vidi sliku "Arenu ljubavi". Dragi moji ostanite dalje u iščekivanju, kao moja slika koja se zove "Iščekivanje", što znači na neki način da i ja "iščekujem", od vas bar donekle ono pravo zatim također uz sliku, "Duha poglavice Seattle", "Goluba mira", čuvajte mi lijepu i zdravu još uvijek donekle prirodu, - ni red i mir, do drugog mojeg javljanja, kakti predstavljanja, pa i nadalje i poduže ali ne i predugačko, trakavički, idući puta putem interneta, preko web - stranica. Hvala na pažnji uz lijepe pozdrave svima, i vjerujem za posebno vaše interesovanje, uz srdačno iskreno dopisivanje i viđenje kao možda, recimo od jedinog slikara, koji nešto još itekako mnogo vjeruje, pa i povjeruje, da mnogima i mnogo i sve više vrijedi i znači, baš kao takav, kako misli i radi za sebe i vas, kao i inaće, pa mi onda jedino preostaje za sada, "možda" u starije dane, suho granje za vješanje ili naslanjanje, kao ne biti ili biti, a najbolje bi bilo, lijepi vrat ili prsa lijepih žena, samo za gledanje, možda malo i vješanje uz staroga trsa, ako ništa drugo, ono najljepše što je bilo i bit će zauvijek za uživanje, odnosno ovozemaljsko najbolje konzumiranje. Da previše dalje ne nabrajam, molim vas još samo ovo malo, ja sam još uvijek stranački politički neopredjeljen, naspram mojih svih kolega koji ipak nešto bar malo znače, nikada nikome nisam nikakvo zlo učinio, čak ni poželio, (valjda znate šta to znači ili možda ne znači), ali zato opredijeljen za sve vas, vjeran kao pas, za  "spas", božje moje i vaše stranke, posebno za dobrobit sviju nas, kao samostalni pošteno pravi i jedinstveno istinski borac, (u maniri ili mafiji, faha Naivne umjetnosti, i nemirne mirovine), oko trideset i više godina, a možda još i mnogo do sada više, a koji pripada kao takav svima, duhom tijelom i slikama, dobrim pa  malo onim baš i nedobrim ljudima planete Zemlje.

 

PS. Do sada nisam izdao ni jednu umjetničku knjigo knjižurinu, kao na primjer neki moji kolegi, sa puno i često izdanih, na naš račun, našim novcima, (a koje kakove spomen ploče, a spomenici, a filmovi itd.) naročito oni politički aktivniji, a koji nisu zasigurno imali umjetničkih pravih djela, (nego naivno suhih granja  ili apstraktno tapetarskih šara), ni za jednu običnu knjižicu. Imao sam priliku za izdavanje ali sam bio u konstantnom stvaranju, novih djela i bilo bi mi vrlo žao, da i ta nova djela u kontinuitetu ne uđu u knjigu, ali svakako dovoljno bi bilo ili će biti, jedna do dvije vrste knjiga, najviše tri ali prave. Do sada sam izdao tri mape crteža, jednu i pol brošuru, da sada neke prigodne prospekte ne spominjem ili ne nabrajam, i to sve izdavanjem, odnosno tiskanjem, svojim pošteno zarađenim novcem, odnosno materijalnim sredstvima, (ranije  kod Ranilovića  Bjelovar, kasnije kod Puljka Zagreb). Možda još izdam po koju brošuru, organiziram izložbu s manjim katalogom, ali nikako ne na nepošteno, štetno lopovski način, pa onda takva realizacija postaje i ostaje veliko pitanje, nikad se ne zna, vidjet ćemo. Kako se ono kaže, živi bili pa vidjeli, a možda i pomogli isključivo na pošten način, dragi čitatelji kada ovo pročitate. Nisam prakticirao imati puno izložbi, a ni puno slika naslikati, i koje kakvih nagrada dobiti, pa uostalom tko meni može pisati kritiku, a kamoli dati nekakvu nagradu, od tih koje kakvih,  za to ni blizu, recimo "dobrih velikana", naročito poslije ovoga i ovakvog svega, također isključivo na pošten način, a tko?, a koga?, mada imam izuzetno mnogo dobrog materijala i razloga za to,  nažalost u ovo današnje bolesno vrijeme, loše nepoštenog življenja. Pa ipak hajde živjeli!, idemo dalje "ali više ne za iste pare", opet uz pjesmu, al sada, "Staro vino i gitare" sa starim trsom, naročito sada  puno više i harmonike, uz pjesme "Živim ", "Neka živim kako živim" i poslije moje fizičke smrti na zemlji, imam za šta i s čim i sigurno ću i dalje živjeti izuzetni dugi niz godina, kao i duh poglavice Seattla - "Dugine", sve dok će postojati Svijeta i u njemu vijeka, kao lijeka moje i vaše Naive.

 

PS. Nikad nisam barem prije dvadeset godina vjerovao da će do takvog silnog nereda kod nas i općenito u Svijetu doći. Mada sam to pomalo sve više i više primjećivao, trpio i na neki način zanemarivao, misleći da je takvo što, do takvog nivoa nemoguće i da ću onda kao i sada morati do kraja na žalost i sramno na takav način baš ja reagirati pa to meni sve sigurno je po mom radu i stavu najmanje odgovaralo i da ću skoro sada pod kraj svog života iz moje tako drage Podravine željeti otići. Mnogo puta morao sam glumiti budalu i budalu da bi ugodio naročito budalama, odnosno ne ljudima koje kakvim "bolesnicima". Izgleda da to čeka i mog sina jedino ne ako će on znati primijeniti drukčiju metodu suživota, al sada šta je tu je, treba se sa time nositi, boriti i nikako to zanemariti, a pogotovo se s time ponositi i u tome popustiti. Nikako ni u  snu ja, a vjerujem i mnogi drugi samo barem malo slični meni.

Ovaj Web je konačno napravljen i izdan, prvenstveno u čast moje velike obitelji, mene, Lucije, Marina i slika, a povodom jubilarne šezdeset godišnjice mog života, četrdeset godišnjice mog umjetničkog rada, pedeset godišnjice supruginog života i trideset godišnjice našega braka.

 

PRVA BRAZDA STJEPANA DUGINE I DORE GENERALIĆ

40x60cm TUŠ FINI PAPIR 1997.

 

SPORTSKI DUH I SAN

50x31cm TUŠ FINI PAPIR 1987.

DOLAZE HLEBINCI

46x71cm TUŠ FINI PAPIR 1987.

 

NA SVJETSKOM NIVOU

50x50cm TUŠ FINI PAPIR 1987.

 

 

ZLA YU SITUACIJA

41x63cm TUŠ FINI PAPIR 1991.

 

ZLA KOB

33x33cm TUŠ FINI PAPIR 1991.

SVJETSKO ČUDO NAIVE

55x87cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1998.

ISTINSKI BORAC

80x70cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1997.

 

OKRUGLO-OKRUGLI

58x63cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1999.

GOLUB MIRA

90x80cm ULJE STAKLO 1982.

ARENA LJUBAVI

100x200cm ULJE GRUBO PLATNO 1986.

IŠČEKIVANJE

48x138cm ULJE GRUBO PLATNO 1986.

 

 ZA PRODAJU SLIKE SA OKVIRIMA I MAPE CRTEŽA

TO JE MOJE

35x35cm ULJE STAKLO 1994.

A SADA ZBOGOM

40x40cm ULJE STAKLO 1997.

DRAGA NEBO NAM VALJDA ZIMA

33x40cm ULJE STAKLO 2001.

"DOBAR DUH PODRAVINE"

MAPA U BOJI 20 CRTEŽA

PISMO ČOVJEČANSTVU

     Na kraju dvadesetog stoljeća, s četrdeset godina života, pitam se da li želim i da li ima smisla,  da nekom pišem, da nešto slikam, nešto lijepo, veselo, vedro. Pitam se ima li smisla voljeti, prvo ljude, a onda sve oko njih? Čemu velika zapažanja, naročito lijepih stvari, koje se pomalo gube pred mojim širom otvorenim očima, do sada punim i nikad dovoljno zasitnima ljubavi, ljepote života i prirode? Pitam se: zašto sam u svemu tome toliko požudno uživao, sve što je lijepo i pošteno  beskrajno volio? Sada na kraju svega toga, shvaćam, da se vrtim u krugu, u jednom te istom začaranom krugu - krugu Zemlje. Zašto se vrtimo? Da li zato da nam se zametne trag, da nas proguta neka nadzemaljska sila i da ne saznamo do kraja što je to ljepota i što smo  mi!

Ako jedan drugom ne vjerujemo, ako jedan drugom ne značimo baš mnogo (ili ništa) kao osobe, kao ljudi, kao braća, čemu onda živjeti, za koga stvarati, čemu se veseliti, u čemu uživati? Na kraju krajeva, pitam se, tko je kome toliko zgriješio, zbog čega se samouništavamo? Zašto smo uopće ovdje, kome mi to služimo i da li  je sve što stvaramo obmana za samouništenje?

Došao je ljudski rod do visoke tehnike i standarda. Da li će nam ta prokleta tehnika "poslužiti", da UNIŠTIMO sve ono što je lijepo, prirodno i bogato duhom? Kakvo je to zlo koje vlada našim bićima, našim umom? U stanju smo, ali SVI ZAJEDNO, da to zlo, zlo mržnje, ljubomore i zavisti spriječimo i savladamo!

Pitam se, zašto sam godinama toliko radio, slikao na temu ljubavi, mira, čistoće prirode, (ljudskih tehničkih stradanja)? Sada, nažalost, moram slikati  temu rata! ZAŠTO?! Oprostite mi! Osjećam se strašno prevarenim i duboko ranjenim u srcu i duši. Stid me je što živim u ovo sramno vrijeme i što sam ljudsko biće! Zavidim ribama, pticama, životinjama. Neka mi oproste, jer one sigurno nikada ne bi radile ono što radi (nazovimo ga tako), čovjek u ovo vrijeme, puno gorčine, tuge, straha i strepnje. Konačno, mora postojati nada, da će dobro pobijediti, za sadašnjost i budućnost. Jer, bolju budućnost želim najdražima, prijateljima, pa i - neprijateljima!

    Hlebine, prosinac 1991.                                                                                                                                               Franjo Dugina         

DUGINA PONOVO IZNENAĐUJE, FASCINIRA I PORUČUJE, NJEGOVA DJELA SU BLJESAK DUŠE, PERJANICA BOJA, MOTIVA I TEMA

    Želi li se govoriti o slikaru Franji Dugini potrebno je poznavati njegov dugogodišnji rad, jer u različitim vremenskim intervalima on ponovo iznenađuje, fascinira i poručuje. Da li su njegova djela epizode, priče, pripovijetke ili nešto drugo, teško je odrediti. One su bljesak duše, perjanica boja, motiva i tema. Dugina kistom povlači razne situacije i karakterizira teme na sebi osebujan, naivni način. On govori o životu. Onakvom kakav jest, očima istinskog stvaraoca. Vrlo jakim koloritom opisuje žene, ekološke katastrofe, svadbe, prirodu, a najviše pažnje ipak posvećuje ljepoti i radosti življenja. Njegova žena je postavljena na pijedestal, ona je simbol najljepšeg i najuzvišenijeg bića na globusu, simbol ljepote i ljubavi. Njegova vječna i trajna inspiracija. Kombiniranjem lirskog elementa sa  priličnom dozom erotskog naboja Dugina je oplemenio svoje muze i dao im pripadajuće mjesto u povijesti. Iako je prirodno okrenut ljubavi, miru, dobroti i savršenstvu nije mogao ostati imun na tragične i gorke stvari koje život nemilice nosi. Tako nastaju njegove već antologijske kompozicije "Arena ljubavi" (1986), "Iščekivanje" (1986), "Okruglo okrugli" (1999), Golub mira (1982), "Duh poglavice Seattle" (1987), "Zla YU situacija" (1991), "Istinski borac" (1997) i " Je rodil se je" (1997).

Po svim karakteristikama njegova djela ne utjelovljavaju klasičnu hlebinsku maniru, već su jednim novim romansiranim sadržajem u potpunosti okrenuta i saživljena sa čovjekom, prirodom i životom.

                                                                                                                                                                                     Vesna Ščetinec

ŽIVOTOPIS BLAŽA DUGINE

Znamenita ličnost hlebinske političke scene prošlih vremena svakako je i Blaž Dugina, o kojem se danas vrlo malo zna. Rođen je 1. veljače 1886. u Hlebinama, od oca Stjepana i majke Dore rođ. Generalić, živio 83 godine i umro 15. prosinca 1969. Za svog vrlo plodnog životnog vijeka, pogotovo na političkom i kulturnom polju, bio jedan od uglednijih ljudi u Hlebinama.

                                                                                                                                                                                    Stjepan Dolenec

 

 

DOBRI DUH BLAŽA DUGINE

 

Pet let v dekungi je božičuval,

prešel Galicijo, Drino i Pijavo,

al Hrvatsko v sebi navek je čuval

i navek je za njo daval glavo.

 

Za gospodsko volo v ratu se bil.

Onda je zabasil z čizmami,

hrvatsko zastavo je zvil,

srca je žaril po Lebinami.

 

K lepi reči naroda je vučil,

z Radičom govore je vil,

žandari ga terali, rešta se vžil.

 

Ne se zgubil duh Blaža Dugine,

On i ve kruži nad Lebinami

i krasi se v unuka slikami.

 

                                        Ivan Picer

 

 

 

.
.

B O G O R O D I C A    D U G A    D U G I N I H    B O J A

.
.